Vreme promena
Neko mi je jednom rekao da sve promene koje se desavaju dodju u pravom momentu... bas onda kad je vreme za njih. Ali kako postupiti kada znate da ste upravi vi ti koji treba da se promenite? Mozda ste bili previse kriticni, grubi, nepravedni... mozda niste znali kako drugacije da postupate ili ste 'pak bili naivni, lakoverni, previše ranjivi. U svakom slučaju, osetili ste da ste u minusu i da nešto mora da se promeni! POD HITNO! Eto, tako sam ja došla do želje za promenom.
Zvuči jednostavno ali nije... menjati sebe znači menjati navike, menjati običaje... menjati standarde! Kao kad više ne želite da budete svrstani u plastične čaše, već u staklene... i onda, kad počnete sebe da cenite u pravoj meri, poželite da budete kristalna čaša ili skupa porcelanska!
Retko ko zna stvarno da voli sebe. Retko ko zna da ceni sebe i svoje vreme. Evo vam, npr. fejsbuk. Toliko vremena provedenog, utrošenog... toliko sati ispred kompjutera. Ubiće nas tehnologija! A gde je čar prave kafe, pravog izlaska?! Kako bi bilo da se nadjem sa svim svojim prijateljima sa fejsbuka? Da li bi poneli svoje slike i pokazivali ih jedni drugima tražeći potvrdu i lajk ili bi se ispričali kao ljudi i osećali važnima? Možda bi se opet smejali kao kad smo bili mali dok smo se jurili po parkovima, blokovima, školskim dvorištima?
Nedostaje mi to vreme. Nedostaje mi TA Cuca. Mala stidljiva devojčica koja je znala da ćuti i da nikome ne smeta, koja je imala svoj ćošak za lego kockice i bila nežna prema svima? Kad sam postala ova sveznajuća, svemoćna osoba koja na sve gleda sa visine i misli da niko nije dovoljno dobar? Kojoj je teško da veruje i da se opusti? Koja rešava probleme u hodu jer ne zna za neuspeh? Dok ne postanu lični! Onda ih guram 'pod tepih' i dok se nagomilavaju pokušavam da se smejem, ali mi ne ide. I onda se rasplačem, ali ne zadugo, jer čak i u svojim očima glumim žrtvu. Učili su me da budem samokritična, sad samoj sebi ne mogu da oprostim skoro ništa. Ne znam, nikoga ne osudjujem kao sebe... verovatno zbog toga i propustam škart i djubrad kroz svoj život... Koga ja zavaravam, ja ni sebi ne mogu da pomognem?!
Ta pomisao me plaši jer sam sopstveni heroj od kad se znam... pa sam stoga i potražila savet sa strane... Kao emancipovana mlada žena evropskih shvatanja juče sam otišla na svoju prvu seansu - kod psihoteraputa. To što smo pričale je izmedju nas dve - confedential, ali mogu vam reći... baš mi je pomogla. Ukazala mi je na razne varijante, mogućnosti i pomogla mi je da dodjem do pravog puta... do početka promene.
Odatle se i rodila moja ideja. Rekla mi je da napišem pismo samoj sebi. Ovo je početak tog pisma. Vreme promena, here I come!
S' ljubavlju,
Cuca